Priča o nastajanju HKC-a: treći dio.

PRVI DIO     DRUGI DIO

Prije 23. godine (1. lipnja 1995.) pokrenut je Hrvatski kulturni centar Nova Bila. Povodom našeg rođendana donosimo vam priču o tome kako je HKC nastao i kako je rastao u tim prvim godinama. Zanimljivo štivo po sjećanjima Dragana Đide, idejnog tvorca i ravnatelja JU HKC-a, donosimo u četiri nastavka.

TREĆI DIO:

Borba za ključ.

Svjestan da u uredu broj 1 nemam nikakve uvjete za rad, nisam poželjan i rušim koncepciju drugih, krenuo sam u potragu za preuzimanje prostora. Ranije sam spomenuo da je gosp. X. Y. držao jedan dio zgrade, točnije istočni blok zgrade. Povijesno gledano istok simbolizira rađanje svih drevnih kultura, na istoku rađa se sunce tako je i rađanje i prva faza adaptacije HKC-a počela baš s te strane. Dobili smo Odluku općinskog poglavarstva o ustupanju zgrade starog restorana koja je u vlasništvu Sebešića. Razumije se, uz pisanu suglasnost samog vlasnika, a odluka je glasila „Daje se prostor starog restorana na neograničeno korištenje…“ Ponekad je lakše dobiti Odluku za ulazak u posjed negoli realizirati istu. Kako sam imao stalnu potporu gosp. Matoševića, koji je otvarao sva vrata ispred mene, tako se desilo i u ovom slučaju. U više navrata dolazili smo kod gosp. X. koji je radio kao visoki časnik HVO-a i pokazivali Odluku, Suglasnost, trošili vrijeme na objašnjenje našeg zajedničkog plemenitog cilja koji će služiti za opće dobro, ali on je govorio kako je nemoćan, kako je on samo pojedinac koji zastupa jedan dio velike obitelji koja polaže pravo na taj objekt i zemljište oko njega. Mi to pravo nikad nismo ni osporavali. Rekao sam u jednom trena gosp. X. Y.-u: “Daj nam ključ, adaptirat ćemo prostor i onog trena kada ti i tvoja obitelj dobijete tu pravnu bitku mi vam vraćamo ključ i sve u prostoru što se bude zateklo u tom trenutku.“ Nedugo zatim, dobili smo ključ. Istog trena uputili smo se prema famoznim vratima i otvorili katanac/lokot koji je stajao na teškim i zubom vremena nagrizenim starim vratima kakva danas ljudi ne drže ni na štalama. Kada smo ušli, Marinko i ja, imali smo što i vidjeti. Užas, prostor pun smeća i da ne spominjem čega sve ne. Zidovi totalno oronuli, strop izbušen, a pod pun vode koja je dolazila s tavana na kojem je svaki drugi crijep bio razbijen. Nekako smo uspjeli doći do sredine tada za nas ogromne prostorije, našli si mjesto i sjeli na neke gajbe. Sjedili smo k’o „dvije budale“ ćutke zapalili po jednu cigaretu, pa još jednu, pa još, a pogledi su nam bili usmjereni sad u strop, sad u pod, pa u zidove i tako redom. Ne znam što sam tada osjećao, da li radost zbog ulaska u posjed ili žalost i razočaranje od spomenutog prizora (za one koji još uvijek nemaju orijentaciju da kažem da je to današnji prostor u kojemu su smješteni: vježbaonica, ostava Limene glazbe, studio i režija). Nisam siguran koliko smo tako nijemo sjedili i zurili, ali znam da se u vodi ispod nas našao dobar broj čikova. Tajac je prekinuo Marinko „Što je tu je. Koliko ti treba ljudi da ovo počistimo?“ Bilo mi je jasno na što cilja: glazbenike, vojnike, među kojima je bilo zanatlija različitih profila. Vratio mi je osmijeh na lice. Idemo odavde rekao sam. Ustali smo, zajedno navukli teška vrata, stavili lokot na vrata i otišli do „ZIS-a“, jedine kavane koja je radila u to vrijeme.

 Akcija od jutra do sutra.

U kavani „ZIS“ skovali smo plan akcije od jutra do sutra i nabacili ga na papir. Mali pisaći stroj radio je k’o lud; glasno, bez obzira što je smetao malom broju gostiju koje smo zatekli tu. Nije bio tih kao moj današnji laptop na kojem pišem ova sjećanja dok ostatak moje obitelji već odavno spava. Kao čekićem utiskivao sam imena koja mi je izgovarao Marinko. Imena vojnika koji će biti zaduženi za čišćenje, koji će raditi na saniranju krova, koji će obnoviti instalacije, zidove, stolariju i tako redom. Na popisu se našlo desetak imena vojaka zaduženih za čišćenje. Za zidarske radove bili su zaduženi Beli i Ljoto, za elektro instalacije Dino Torlić inače vrsni glazbenik trubač i pravi majstor svog zanata. Za saniranje krova tu su bili opet glazbenici: Zoran Matošević-Zorkica, Anto Matošević-Bili, Stjepan poznatiji pod nadimkom Baja i Mato zvani Glava. Kada sam utisnuo dosta imena vratio sam pisaći stroj u ured broj jedan, u osobni automobil,  koji je u to vrijeme radio ko današnje benzinske crpke non stop od 0 do 24. Vratio sam se u „ZIS“ i s Marinkom nastavio razrađivati nadalje strategiju spomenute akcije. Naglas smo razmišljali, treba nam i kamion za sutra, to ćemo lako…, potreban je i pijesak, pa imamo Antu. Treba nam i stolarija, o da ima još neke u „Sebešiću“, treba vidjeti s načelnikom. Brzo će 19 sati, trebamo na probu. Super, večeras na probi obavijestit ćemo sve ove glazbenike s popisa. Pitat ćemo ima li dragovoljaca koji sutra žele pristupiti akciji. Idemo, konobar, sve je u redu gazda Pecko je rekao kuća časti. Nismo ni primijetili da je uopće ulazio u kavanu. Tu smo provodili svaki dan bar jedan satić. Svaki put boravak tu nije bio razbibriga, naprotiv, „Vi neprestano nešto planirate“, govorili su drugi. Sjeli smo u moj ured i odvezli se na probu. Iako nismo kasnili, pred vratima školske sportske dvorane dočekali su nas gotovo svi glazbenici. Nisam otključao, rekao sam sjednimo pod kesten koji je bio udaljen samo desetak koraka od vrata. Kesten je skrivao lipanjsko sunce koje je lagano mililo ka Vilenici. Imamo vijest, imamo ključ, imamo plan. Marinko molim te reci o čemu se radi. Ukratko, Marinko onako vojnički upoznaje nazočne što nam se danas sve dogodilo. Rekao je i za plan kog smo skovali u „ZIS-u“. Nije ni završio priču, a boca s rakijom je već kružila, ne znam odakle se stvorila, naravno samo oko nas starih glazbenika. Mi već slavimo, doviknuo je Anto Kolenda-Brko i dodao sutra sam svakako tu, to nikako ne želim propustiti. Moja Mare će me galamiti to znam, al neće biti prvi put, vrt još nisam preštijao, ovo je važnije. Bili kaže mene ste već planirali, svaka čast. Ja ću donijeti lopatu, ja ću tačke, ja metlu, ja imam dobru macolu i kramp. Sa svih strana samo potpore i obećanja. Sunce se već skrilo za Vilenicu, boci smo ugledali dno, a onda se uputili u našu malu svlačionicu. Poslije probe, negdje oko 22 sata pošli smo doma, sutra treba ustati prije šest. Marinka i par starijih glazbenika povezao sam ja. Nismo došli ni do ceste on je predložio haj’ da polijemo ovo i dodao u svom šaljivom stilu, možda mi i Ana zaspi da sutra mogu odmoran doći na akciju. Nisam ni pitao ostale jesu li za, krenuo sam prema „ZIS-u“. On je zapovjednik rekao sam vidjevši da su svi za. Mada sam u to vrijeme radio kao vozač u bojni, polio sam i ja. Nadam se da policija neće čitati ovaj članak.

Sutra…

Nekako je svanulo to sutra. Mislim da tu noć i nisam baš spavao, u ostalom to nije ni bitno. Kad čovjek ima viziju, cilj onda on često i budan sanja, vizualizira i unaprijed vidi realiziran projekt. Nešto prije sedam sati stigao sam pred vrata, otključao, pomjerio teška vrata i čekao radnu brigadu. Ubrzo su stigli. Bez prevelikog planiranja krenulo se u rušilački pohod. Jedan dio ekipe izbijao je vrata, drugi prozore. Dobar dio njih bacio se na čišćenje i utovar na vojni kamion gomile zatečenog smeća, otpada i ne znam čega sve još. Tovarilo se sve. Vrata, prozori oronula žbuka, crijep s krova i na tone nakupljenog otpada s tavana i prizemlja. Tu nadzor gotovo da i nije bio potreban. Vidjelo se da treba ogoliti sve. Otući zidove koji su bili puni vlage, skinuti strop, mijenjati letvu, čupati instalacije… Marinko i ja u jednom trenutku povukli smo se do zgrade u kojoj je danas smješten Matični ured  i gledali brojne maskirne odore koje se neprestano kao mravi kreću po točno utvrđenoj ruti. Toliko energije, toliki entuzijazam i sve to prožeto tolikom dozom humora i smijeha danas gotovo da ne možete ni zamisliti. Vidjeli smo da do noći na istočnom dijelu zgrade neće biti ni crijepa, ni letve, ni stolarije. Bilo je jasno da je pred nama otvoreno gradilište koje će potrajati. Krenuli smo u potragu za potrebnim materijalom. Naravno, tim vrijednim ljudima dostavili smo i hranu i piće. Do sumraka ispred zgrade našlo se sve što je potrebno za sutra. Pijesak je stigao, letva i crijep su već bili tu. Ostalo se do kasno u noć, a potom je gotovo bez bilo kakvog objašnjenja dogovoreno što slijedi sutra.

Opet sutra, pa tako redom od jutra do sutra…

Novi dan,  nastavak započetih aktivnosti s istim žarom i više elana, mada ga ni jučer nije nedostajalo. Pitali smo se što se dešava s tim ljudima. Što je motiv, što je pravi razlog. Odakle crpe energiju, mada nismo znali odgovor ni odakle nama tolika energija za sve ovo. Balkoni zgrade do nas bili su puni promatrača. Zapitkivali su: Što se to događa? Što pravimo? Što će biti tu?… Bila su brojna pitanja znatiželjnih susjeda. Naravno, kratko ne gubeći vrijeme pokušavali smo dati odgovor na svako od njih. Počele su pristizati i kave od susjeda za sve nas koji smo radili na tom projektu. Već ranije spomenuo sam da se u južnom i zapadnom dijelu zgrade nalazila vojna policija. Vidjevši i sami što se to događa i s koliko poleta pristupamo toj realizaciji zacrtanog cilja, počeli su razmišljati o ustupanju zapadnog dijela zgrade. Nedugo zatim sami su predložili. „Naše su potrebe manje, pomjeramo se svi u južno krilo zgrade, a ostatak ustupamo vama.“ Priželjkivao sam to, ali i znao što to znači. Nastavak danonoćnih radova. Ništa zato, nismo gubili vrijeme, krenuli smo u proboj. Proboj kako to ružno zvuči, ali što ću kad je to uistinu značilo to. Onako, od oka, kako kaže naš svijet rekao sam treba probiti dvoja vrata. Jedna koja će voditi do unutrašnje pozornice, gdje sam je onako bez nacrta vidio, a druga prema dvorani. Dva momka navalila su u proboj jednih, a dva u proboj drugih vrata. Trajalo je dosta dugo. Stara pečena gotovo neprobojna cigla stajala je tu gotovo pola vijeka i sada je trebala izići van. Prašina na sve strane, od koje su se jedva primjećivali vojaci koji su kao rudari bušili rupu u stijeni u jednom trenutku bila je kao laserom probijena sunčevim zrakama koje su se sa zapada uvlačile u istočno krilo. Obrisi vrata u probijenom zidu debljine preko pola metra ugledala su se na dvije strane. A tamo ponovno rupa bez dna. Nema smeća, nema otpada, ali zidovi i stropovi u istom stanju kao i u istočnom bloku. Puno malih pregrada od poda do stropa predstavljalo je kao male zatvorske ćelije. Jedino od svega što me radovalo je taj materijal od koga su sagrađene. Bila je to daska petica i gredice za koje sam već imao plan. Od njih ćemo napraviti konstrukciju i unutrašnju pozornicu. Ima ih dosta možemo napraviti i klupski bife, sinula mi je ideja, onako iz vedra neba. Vidjevši toliki prostor i lovci su izrazili želju da im se ustupi jedan ured. To je rušilo moju viziju i koncepciju kružnog toka prolaza prema pozornici, nisam bio baš za to. Kako je Marinko i sam bio lovac, s moje strane bilo bi sebično uskratiti tu njegovu veliku ljubav da pomogne kolegama lovcima. Mada nerado s moje strane, popustio sam. Ustupili smo im pola ureda u istočnom bloku, s tim da imaju odvojen, vlastiti ulaz s iste strane koji neće imati dodirnih točaka sa samim HKC-om. Smatrao sam, da će to biti njihov privremeni smještaj, pa neka ide i na taj način, razmišljao sam u to vrijeme. Smatrao sam ubrzo će doći vrijeme za rješenje i tog plana. Vjerovao sam da će i sami brzo uvidjeti da su se tim uredom uvukli u trbuh HKC-a koji prijeći kružni tok. Cijenio sam, a i danas cijenim tu sekciju koja je uskoro prerasla u Lovačko društvo „Sokol“ Nova Bila koje je stalno napredovalo, rasla i otvarala brojne druge sekcije. Radi orijentacije da kažem da je to današnji prostor u kom je smješten ured tajništva i program menadžera, hodnika i mokrog čvora. (do realizacije ovog dijela čekali smo punih deset godina). Naravno dani su prolazili, radovi odmicali, a paralelno odvijale su se i brojne druge aktivnosti. Probe, nastupi, organizacija prve manifestacije „Dani kulture i športa Nova Bila 1995.“, pregovori za pokretanje područnog odjela novotravničke glazbene škole u Novoj Biloj… Za sve sam imao dovoljno snage i vremena samo za moju suprugu Mariju ne. Kuću sam gotovo zaobilazio kao i onaj ured broj jedan u općinskom poglavarstvu. Imao sam u svemu potporu od svoje obitelji pa mi i nisu puno zamjerali. Govorili su pa postojimo i mi i nama treba pomoć. Treba skoknuti po robu za radnju. Nemoj sada još i to, govorio sam. Djeca ti rastu i danima ih ne viđaš budne. Pa Marija shvati, sutra imam toliko toga u planu! I plan se ostvari. Prva i najgora faza adaptacije Hrvatskog kulturnog centra urađena je na vrijeme. Bio je konac mjeseca kolovoza i sada je trebalo u tada za nas prekrasan prostor udahnuti DUŠU, a znao sam i kako.

ČETVRTI DIO