Priča o nastajanju HKC-a: drugi dio.

PRVI DIO

Prije 23. godine (1. lipnja 1995.) pokrenut je Hrvatski kulturni centar Nova Bila. Povodom našeg rođendana donosimo vam priču o tome kako je HKC nastao i kako je rastao u tim prvim godinama. Zanimljivo štivo po sjećanjima Dragana Đide, idejnog tvorca i ravnatelja JU HKC-a, donosimo u četiri nastavka.

DRUGI DIO:

Večera u Konobi.

Mjesec je svibanj 1995. g. Sve je već unaprijed dogovoreno. Gosti su pozvani, najutjecajniji ljudi društveno-političkog života hrvatskog dijela općine Travnik sa sjedištem u Novoj Biloj. Tu su gospoda: načelnik OP Travnik s/s Nova Bila gosp. Mirko Batinić, predsjednik OO HDZ-e Travnik gosp. Anto Spajić, župnik Župe Sv. Duha Nova Bila fra Zoran Livančić, bojnik Marinko Matošević, moja malenkost i naravno vrijedna domaćica Ana. Mada su me svi i do tog trenutka ovlaš poznavali kroz moje dosadašnje aktivnosti vezane za pokretanje i brojne nastupe Limene glazbe, gosp. Matošević me detaljno predstavio, hvalio i ne znam što sve još, ali znam da mi je adrenalin, nelagoda i nervoza samo dodatno narasla. U međuvremenu, stol je već bio pun, roštilj koji je bio smješten u kutu konobe neprestano je bio u pogonu. Služilo se, dobro se sjećam, neko dobro domaće vino koje mi je odriješilo jezik i krenuo sam. Ispričao sam viziju o pokretanju Hrvatskog kulturnog centra Nova Bila. Iskreno, plašio sam se kako će sve to biti prihvaćeno, zbog samog mjesta gdje sam to mislio smjestiti, okruženja oranice, kukuruza i pšenice, ali za divno čudo bio sam tako pažljivo slušan da sam jednostavno izbacio sve iz vlastite mašte. Upoznao sam ih kako se to mjesto od davnina koristilo kao mjesto za okupljanja i zabave. Toga su bili svjesni i gosp. Spajić i gosp. Batinić kao ljudi koji su i sami svjedoci tog vremena koje je budilo u njima lijepe uspomene. Nastavio sam kako bi bilo dobro to ponoviti, ali na jedan moderniji način. U taj prostor treba udahnuti dušu, uvesti sekcije koje trenutno postoje: Limenu glazbu Nova Bila, Hrvatsko amatersko kazalište Travnik, koje je do tada imalo  jednu  premijeru, ali je ulijevalo nadu. U nastavku sam govorio o pokretanju jednog odjela novotravničke glazbene škole čiji rad je isto tako bio tek u povojima. Detaljno sam opisao kako želim obnoviti prostor. Kako bi isti imao lijepo uređenu unutrašnju dvoranu s unutarnjom pozornicom, kako vanjskom dijelu treba vratiti nekadašnji stari sjaj u modernom ruhu, obnoviti fontanu, napraviti cvjetni trg i sagraditi vanjsku pozornicu. Dodao sam kako treba napraviti mjesto koje će osigurati početne neophodne uvjete za pokretanje drugih sekcija i dosta još toga. Jednostavno svojom maštom sam gradio prostor, u njega udahnuo dušu. Na moj usmeni elaborat koji je bio iscrpan, načelnik općinskog poglavarstva Travnik sa sjedištem u Novoj Biloj gosp. Mirko Batinić rekao je: „Da li se smatraš sposobnim napraviti sve to?“, odgovorio sam: „Da, ali samo uz pomoć svih vas nazočnih ovdje“. Svi prisutni su obećali pomoći. Mirko je na to još dodao: „Nabaci sve to na papir što si nama rekao i 1. lipnja dođi da radiš u općinsko poglavarstvo Travnik s/s u Novoj Biloj. Javi se u sobu broj jedan u ured pročelnika za društvene djelatnosti i dobit ćeš mjesto tajnika za kulturu, a radit ćeš na realizaciji tog projekta.“ Nisam očekivao toliku potporu, a najmanje stalno uposlenje, to nije bio moj cilj, sve mi je to izgledalo nestvarno. Večeru domaćice Ane, a danas kume Ane i gestu i gostoprimstvo gosp. Matoševića pamtit ću vječno. Kako su temelji nekadašnje BiH udareni u Mrkonjić gradu, a današnje u Daytonu, tako su temelji HKC-a Nova Bila postavljeni baš u ovoj konobi s kojom sam započeo ovu priču. U nastavku vidjet ćete koliko su ti temelji bili jaki i kolikom broju ljudi su odredili zanimanje, buduće zvanje i profesiju i na kraju koliko su donijeli novih radnih mjesta. Ne želim ni spominjati koliko je ljudi tu steklo svoje prvo glazbeno iskustvo, koliko njih je tu po prvi put glumilo na sceni i osjetilo se vrijednim i velikim, koliko njih je naučilo prve plesne korake, koliko njih je zapjevalo koliko njih je steklo slavu velikih razmjera. Poslije će se pokazati da nije bilo te ideje sigurno danas ne bi bilo ni sekcija koje su danas preselile u vlastite domove kao što je Hrvatsko amatersko kazalište Travnik, koje se rodilo u Novoj Biloj, udomljeno u HKC-u i odatle napravilo udrugu  Nova Bila – Jankovići. Odatle gradilo i izgradilo pa zatim odselilo u prekrasan dom u Jankovićima; Lašvanske tamburice koje danas na ponos svih nas djeluju i rade u Hrvatskom domu u Docu na Lašvi…

Mirko reče i bi tako!

Bože, kakav je prvi dojam ostavio taj čovjek na mene. Još i danas vidim ogromne crne brkove na tada mladolikom licu. Markantan, ozbiljan, oštrouman, obrazovan, plemenit, vojničkog garda i čvrstog stava. Nekako je ulijevao strahopoštovanje, mislio sam da je nedodirljiv, da se taj čovjek ne može nasmijati. Jednostavno vidio sam poslije kada sam ga bolje upoznao da je to u stvari jako vedar, drag i duhovit čovjek. Poslije ću se uvjeriti kroz sve češće susrete s njim da je uistinu jako bistar, kako naš narod kaže, klikera, da ima fotografsko pamćenje, u to sam se uvjerio više puta. Kada bi mu pokazivao zamolbu, zahtjev, neko pismo namjere ili slično, on bi to samo ovlaš pogledao, onako na trenutak, mislio sam da me folira, ostavio bi ga na stol i rekao dobro, odlično, samo imaš grešku u sedmom i trinaestom redu.

Na iste bi mi ukazao ne koristeći moj papir, ispravio me i krenuo dalje. Već ranije čuo sam da postoje ljudi koji jednostavno čitaju cijeli list samo jednim pogledom, nisam vjerovao jer nisam ni izbliza takav. Postoji izreka „Svi ljudi imaju fotografsko pamćenje, ali neki nemaju film“; za Mirka sam se uvjerio da on ne samo da ima film već da je imao ogroman digitalni čip.

Prvog lipnja 1995. g. javio sam se na posao u sobu broj 1, Ured za društvene djelatnosti. Tu me dočekalo obećano Rješenje načelnika gosp. Mirka Batinića o postavljenju na mjesto tajnika za kulturu Općinskog poglavarstva Travnik s/s u Novoj Biloj. Ja sam održao riječ i na vrijeme dostavio ono usmeno naređenje gosp. Batinića, u konobi,  da sve nabacim na papir; moju ukupnu ideju nastanka i razvoja Hrvatskog kulturnog centra Nova Bila, sa svim detaljima koje sam usmeno iskazao u samoj konobi. Ta moja Zamolba s vizijom i danas se nalazi u arhivu hrvatskog dijela Općinskog poglavarstva Travnik koju mogu koristiti mladi naraštaji kao  dobar primjer vizije i ideje koja je u potpunosti realizirana.

 Veliko hvala ljudima koji su me učinili jačim.

Moram priznati, a to će se poslije i do kraja razotkriti, u uredu broj 1 bio sam kiselo dočekan i od samog početka ismijavan. Cinično s podsmijehom na licima od strane gospode koja ne zaslužuju ni imenom da ih oslovim. Ta imena vam i onako ništa puno ne bi značila, a istina i sam se nerado prisjećam tog dana, a i narednih dana kada sam ulazio u taj ured da bi nešto zatražio, postigao, ali željeni cilj uvijek bi izostao. U tom uredu nije mi ponuđena ni stolica, a stol da i ne govorimo. Dočekala me samo ironija i neugodni komentari. „To je taj Dragan koji želi napraviti Hrvatski kulturni centar u onim kukuruzima“, pa smijeh. „On želi napraviti glazbenu školu u selu“,  da ironija bude veća to kaže pročelnik ureda za opće djelatnosti u čijoj je nadležnosti i kultura tog sela, a ured je smješten baš u selu u kojem je on pročelnik. „On od zatvora želi napraviti kulturni centar.“  Pa opet smijeh ha ha ha. I danas točno mogu odrediti intonaciju tog smijeha. Jedan duboki, između baritona i basa, a drugi neki altić, ali kroz nos ne otvarajući usta. Istina je, bili su u pravu, tu je bio zatvor za hrvatske dezertere u ratu i prostor je bio totalno demoliran. Nisu bili svjesni da ta ironija, nepovjerenje i cinizam u meni stvaraju samo veću želju da što prije realiziram zacrtani cilj. Dali su mi krila da još brže i jače radim na ideji koja je sve više ispunjavala cijelo moje biće. Znao sam da taj ured moram zaobilaziti u širokom luku. Gospoda je  pokušala minimizirati ideju gdje god bi stigla. Razne smicalice, podmetanja, pa na kraju i moja tromjesečna suspenzija, kada se dotični pročelnik ureda dočepao pozicije načelnika tog istog poglavarstva „sela“ kulminirala su i razumije se završila u moju korist. Znao sam, ako se borim za opće dobro nikako ne mogu pogriješiti. O ovome će biti nešto kasnije kada budem govorio o nastanku i razvoju Područnog odjela novotravničke glazbene škole u Novoj Biloj. Iz svih tih razloga nerado sam dolazio u općinu, čak i plaću nisam podizao ni po dva tri mjeseca. Novac mi nije bio neophodan, ranije sam napomenuo da sam pokrenu privatnu trgovinu od koje sam mogao solidno živjeti. I to im je smetalo, novac mu nije potreban, a radi, a nisu bili svjesni da mi je bila važnija realizacija te ideje nego bilo kakvi novci. ,,Ono što čovjeka ne slomi, to ga ojača”.  Zato veliko hvala ljudima koji su mi dali snagu da brže i uspješnije realiziram svoj san!

TREĆI DIO