Na izmaku rujna, kada zemlja daruje svoje plodove, a jutra donose svježinu jeseni, okupljamo se u našoj Novoj Biloj da izgovorimo jednu jednostavnu, a veliku riječ: hvala.
Riječ koju ponekad zaboravimo dok žurimo, radimo i brinemo se za sutra. Dani zahvalnosti zato su vrijeme u kojem zastajemo, pogledamo oko sebe i prepoznamo koliko smo toga primili, koliko je truda utkano u ono što imamo i koliko ljudi svakoga dana doprinosi životu naše zajednice.
Hvala Ti, Bože, za zemlju pod našim nogama, naslijeđenu od naših predaka i povjerenu nama da je sačuvamo za one koji dolaze poslije nas. Hvala za njive i vrtove, voćnjake i livade, za sjeme položeno u zemlju s nadom, za sunce i kišu, za žito, brašno i kruh na našem stolu.
U tome kruhu vidimo više od hrane. Vidimo rano ustajanje, umorne ruke, strpljenje i brigu hoće li zemlja roditi i hoće li trud biti nagrađen. Zato zahvaljujemo svima koji obrađuju zemlju, uzgajaju voće i povrće, skrbe o životinjama i pripremaju hranu. Zahvaljujemo obrtnicima, poduzetnicima i svim vrijednim ljudima koji svojim znanjem, radom i odgovornošću stvaraju, zapošljavaju i grade život zajednice.
Hvala Ti za naše domove i obitelji, za djecu koja rastu, uče, stvaraju, sviraju, pjevaju, plešu i bave se sportom, kao i za starije, od kojih još uvijek imamo što čuti i naučiti. Hvala za susjeda kojemu možemo pokucati na vrata, za pozdrav preko ograde i za pomoć koja dođe onda kada nam je najpotrebnija.
Hvala Ti i za one koji se brinu o našem zdravlju – za liječnike, medicinske sestre i tehničare, ljekarnike, njegovatelje i sve ljude koji svojim znanjem, strpljenjem i ljudskošću pomažu bolesnima, ublažavaju bol i čuvaju ono najvrjednije što imamo – život.
Hvala Ti za ljude koji su ostali, za one koji su otišli i za one koji se vraćaju. Za naše obitelji i prijatelje daleko od zavičaja, koji, ma gdje živjeli, ovdje imaju nekoga svoga, uspomenu, korijen i dio svoga srca.
Hvala Ti za one koji čuvaju našu tradiciju, za pjesmu koja pamti, glazbu koja okuplja, ples, nošnje i običaje koji nas podsjećaju odakle dolazimo. Daj nam da volimo i čuvamo svoje, ali i da s poštovanjem prihvaćamo druge i drukčije. Neka se među nama dobrodošlim osjeti svaki čovjek dobre volje.
Sjećamo se i onih kojih više nema. Njihova mjesta za stolom možda su ostala prazna, ali ono što su posadili, izgradili, stvorili i čemu su nas naučili i dalje živi u nama, našim obiteljima i našoj zajednici.
Ne želimo zaboraviti ni one kojima je teško – bolesne, osamljene, siromašne, one kojima je urod podbacio, koji su ostali bez posla ili koji jednostavno trebaju nečiju blizinu. Daj nam da ih primijetimo.
Jer zahvalnost nije samo riječ. Ona je posjet, pružena ruka, podijeljen kruh, vrijeme darovano drugome i pomoć pružena bez hvalisanja, uz poštovanje dostojanstva čovjeka kojemu pomažemo.
Zato želimo da Dani zahvalnosti ne budu samo jedan događaj u godini. Neka nas podsjete da zahvalnost živimo svakoga dana: da kažemo hvala dok je čovjek kojemu tu riječ dugujemo još pokraj nas, da čuvamo hranu, poštujemo tuđi trud, podijelimo ono čega imamo dovoljno, priznamo pogrešku, zamolimo oprost i znamo saslušati jedni druge.
Svoju zahvalnost donosimo i pred Tebe, Bože, svjesni da čovjek može sijati, raditi, graditi i stvarati, ali da mnogo toga u životu ipak prima kao dar.
Neka zato Dani zahvalnosti iz godine u godinu budu susret čovjeka i zemlje, rada i vjere, tradicije i budućnosti, obitelji i zajednice.
Neka nas podsjećaju da ono što smo primili trebamo čuvati, ono što znamo prenositi, a ono što imamo dijeliti.
Hvala Ti, Bože, za primljene darove. Blagoslovi ono što smo posijali i ono što ćemo tek sijati, ono što smo izgradili i ono što ćemo tek graditi, naše obitelji, naše stare i naše mlade, one koji su ovdje i one koji su daleko.
A kada se vratimo svojim kućama, neka nas za stolom dočeka mir, neka bude kruha i neka uvijek ostane mjesta za još jednoga.
Neka zahvalnost postane naša navika i naš stil života.
