Taman u trenucima kada sam birala tekst koji ću postavljati sa malom kazališnom skupinom, aktuelna je bila tema o popisu stanovništva. Nastala je opća strka i pometnja oko tog sasvim prirodnog, demokratskog procesa. No, što je to prirodno i demokratsko u Bosni i Hercegovini?! Još davno reče Andrić „Tamo gde prestaje logika, počinje Bosna.“ I dakle u takvom medijskom nasrtaju na stanovništvo, nepopisano, došla sam na ideju da režiram „Ježevu kućicu“ Branka Ćopića. Dok su veliki, nadri mudraci i vođe naroda pokušali objasniti kago da se izjasni i kome da se prikloni, pomislh kako bi smo tu veliku životnu mudrost mogli naučiti od naše djece. Jer vrijedni i pošteni ježić svome domu pjeva najljepši himan: „ Kućico draga, slobodo moja! Palaćo divna, drvenog svoda, kolijevko meka, lisnatog poda uvijek ću vrijedan ostati tebi, ni za što ja te mijenjao ne bih! U tebi živim bez brige i straha i branit ću te do zadnjeg daha!“ Dok vijesti na teliveizijama, portalima i novinama do nas nepopisanih dolaze kao prst u oko ili pljuska po obrazima, dječje, naizgled naivne pjesmice, nas posrame pred nama samima. One tako sofisticirano pričaju priču o najbitnijim životnim stvarima kao što je dom. I završavaju, možda i grubo, ali krajnje iskreno: „ To samo hulje, nosi ih vrag, za ručak daju svoj rodi prag!“ U narednih nekoliko repriza, lijepo Vam preporučamo našu predstavu, kako bi ste razmazili svoja osjetila i domu pošli bogatiju za jednu veliku mudrost.
