Svi veliki umovi Povijesti, ali i Sadašnjosti pokušavaju definirati, opisati ili barem komentirati glazbu i njezin čudesan utjecaj na ljude. Divno je čitati takve pokušaje, neke često i citiramo, no kada glazba u običnoj svakodnevnici začara čovjeka i učini ga plemenitim bićem onda je takav trenutak vrijedan spomena.
Učenica glazbene škole Jakova Gotovaca, područni odjel Nova Bila, Kristijana Lucić nakon uspješno završene osnovne škole na odsjeku za klarinet, upisala je srednju školu na istom odsjeku. Budući da su instrumenti jako skupi, Kristijana je klarinet dobila od škole na korištenje. Na drugoj strani Kugle zemaljske jedna obitelj bosanskih korijena spremala se na povratak kući. Naime obitelj Kajić, otac Oliver, majka Stela, sinovi Mateo i Toni iz Stojkovića, koja je dugi niz godina živjela u Chicagou odlučila se vratiti na Brač/Hrvatska. Njihov stariji sin Mateo svirao je klarinet u Chicago i odlučio je prestati s time nakon što se vrati. Pored glazbe koja je vezala dvije mlade osobe, vezalo ih je još i poznanstvo sa Ilijanom Budimir. Kada je Ilijana jenog najobičnijeg dana bila u posjeti svojoj rodbini, kroz razgovor je saznala da Mateo klarinet želi nekome pokloniti. Ovo su situacije u kojima na površinu isplivaju oni ljudi koji zaslužuju da budu dio ove lijepe i plemenite geste. Ilijana se sjetila naše Kristijane koja je svojim ponašanjem i učenjem zaslužila da bude ta koja će na dar dobiti klarinet. Kristijana je ljeto provela u Njemačkoj te se zbog toga 2 mjeseca ova vijest morala kriti posebno od Kristijane i ljudi koji je poznaju. Uspjeli smo sačuvati tajnu i Kristijanu dovesti u HKC bez njenog znanja o detaljima našeg sastanka na kojem su bili prisutni obitelj Kajić, Dragan Đido ( Kristijanin nastavnik klarineta) Josip Popović ( kapelnik Limene glazbe u kojoj je i Kristijana član), Marinko Matošević i Ilijana Budimir. U prostorijama Hrvatskog kulturnog centra u Novoj Biloj 4. rujna (na sam rođendan Matea) upriličeno je skromno druženje, upoznavanje i primopredaja klarineta koji je prešao preko velike Bare da bi dospio u vrijedne ruke Kristijane Lucić. Nitko od nas ovaj dan zasigurno neće zaboraviti, a posebno Kristijana koja je sa pomalo suznim očima gledala oko sebe od iznenađenja ne znajući kome da zahvali. A naš dragi Mateo je postao dio velike manjine ljudi koji na svoj rođendan nekome nešto poklone.
I evo, ovo bi možda bila i jedna naizgled banalna priča, ni po čemu neobična, čak svakodnevna, da glazba nije prosula zrno svoje čarolije i učinila da ljudi budu plemenitiji. A onda se vračam na početak priče i podsjećam vas kako je Aristotel još prije mnooooogo godina rekao: Glazba je od svih najplemenitija umjetnost. Zar ne?! Anela Križanac
