MEĐUNARODNA PORUKA
Njegovo Visočanstvo Šeik Dr. Sultan Bin Mohammed Al-Quasimi, član Vrhovnog vijeća Ujedinjenih Arapskih Emirata – Vladar Sharjaha Kazalište me očaralo još u prvim školskim danima i taj me čaroban svijet odonda obuzima. Počeci su bili skromni, slučajan susret koji sam doživio samo kao izvanškolsku aktivnost koja obogaćuje um i duh. No, to se razvilo u mnogo više kada sam se ozbiljno počeo baviti pisanjem, glumom i režijom. Sjećam se, radilo se o političkom komadu koji je razljutio ondašnju vlast. Sve je bilo konfiscirano, a kazalište su zatvorili pred mojim očima. Ali kazališni duh ne mogu slomiti teške čizme naoružanih vojnika. Taj je duh potražio utočište, smjestio se duboko u meni i potpuno mi osvijestio golemu moć kazališta. Upravo je tada istinska bit kazališta ostavila na mene duboki dojam. Postao sam apsolutno uvjeren u ono što kazalište može učiniti u životima naroda, pogotovo uzevši u obzir one koji ne mogu prihvatiti različita mišljenja. Moć i duh kazališta ukorijenili su se duboko u mojoj svijesti dok sam studirao u Kairu. Pohlepno sam čitao gotovo sve što je o kazalištu napisano i gledao raznolike predstave. Ta se svijest kasnije još više produbila dok sam pokušavao slijediti nove trendove u svijetu kazališta. Čitajući o kazalištu od drevne Grčke do danas, postao sam duboko svjestan unutarnje čarolije koju brojni kazališni svjetovi mogu dočarati. Na taj način kazalište doseže do skrivenih dubina ljudske duše i otvara skrivena blaga koja leže duboko u njoj. To je samo ojačalo moju nepokolebljivu vjeru u moć kazališta, kazališta kao instrumenta ujedinjenja kroz koji čovjek može širiti ljubav i mir. Moć kazališta omogućava i otvaranje novih kanala dijaloga između različitih rasa, etničkih skupina, boja kože i vjera. To me je iz prve ruke naučilo da prihvaćam druge onakve kakvi jesu i uvjerilo me da čovječanstvo može biti ujedinjeno u dobroti, a u zlu može biti jedino podijeljeno. Istina, borba između dobra i zla dio je kazališnog koda. U konačnici ipak prevladava razum i ljudska priroda će se u svemu uglavnom povezati sa onim što je dobro, čisto i kreposno. Ratovi koje čovječanstvo trpi od davnih vremena uvijek su bili motivirani zlim instinktima koji jednostavno ne prepoznaju ljepotu. Kazalište cijeni ljepotu, može se čak reći kako niti jedan drugi oblik umjetnosti ne prikazuje ljepotu vjernije od kazališta. Kazalište je sveobuhvatni spremnik svih oblika ljepote, a oni koji ne štuju ljepotu ne mogu štovati život. Kazalište je život. Dužnost i odgovornost da odbacimo jalove ratove i sve razlike koje često nesmetano uzdižu svoje ružne glave nikada nisu bile važnije no danas. Moramo zaustaviti prizore nasilja i ubijanja. Ovi su prizori danas postali uobičajeni i samo se pogoršavaju dubokim jazom razlika između pokvarenog obilja i krajnje bijede, bolestima poput AIDS-a koje su se raširile posvuda svijetom i odolijevaju svim pokušajima uništenja. Uz bolesti tu su i druge patnje poput pretvaranja tla u pustinju i suše, katastrofe raspirene nedostatkom iskrenog dijaloga koji je jedini siguran način da se naš svijet pretvori u bolje i sretnije mjesto. O kazališni ljudi, kao da nas je pogodila oluja, prekrio oblak sumnje i dvojbe. Gotovo da je nastupilo pomračenje i naši se prodorni glasovi jedva čuju u galami i podjelama koje nas razdvajaju. U stvari, da nema naše duboko ukorijenjene vjere u dijalog koji se tako jedinstveno odražava u umjetničkim oblicima poput kazališta, odnijela bi nas oluja koja ruši sve i razdvaja nas. Moramo se stoga suočiti i izazvati one koji se nikad ne umaraju od izazivanja oluje. Moramo se s njima suočiti, ne da bi ih uništili, već da se uzdignemo iznad zaražene atmosfere koja ostaje iza njihovih oluja. Moramo ujediniti naše snage i posvetiti se prenošenju naše poruke i uspostavljanju prijateljskih veza s onima koji se zalažu za bratstvo između nacija i naroda. Mi smo tek smrtnici, ali kazalište je vječno kao i sam život.
