Slagala bih kada bih rekla da jedan dio njih ne stavljam u posebnu kategoriju, u kategoriju onih koji su posebni zbog svog pozitivnog načina življenja, zbog dobrog primjera koji svima daju, zbog toga koliko su vrijedni, radišni i uvijek nasmijani. Ne znam zašto (možda ćete vi znati) mi je prva na um pala naša, svima poznata kao RAVNATELJICA JELICA. Da, da, Jelica Žuljević. O njoj danas želim pisati.
Ja sam jedna iz mase sretnika koji su bili učenici škole u kojoj je ona bila ravnateljica i nismo imali ravnatelja koji je „strah i trepet“ – imali smo ravnateljicu nasmijanu, vrijednu, mudru i pametnu; ravnateljicu koja se ponašala tako da su sigurno svi njeni djelatnici rado dolazili na posao i savjesno obavljali svoje radne dužnosti, baš kao i ona sama. Da je bilo drugačije sigurno ne bi tolike godine provela na tom poslu niti bi je se mi danas sjećali isključivo po lijepim stvarima. Danas sam svjedok pozitivnih priča o njoj, svjedok sam priča ljudi kojima je pomagala na razne načine. Djelatnica sam centra s kojim je uvijek rado surađivala, pomagala nam…pratila događanja vezana za HKC, bila među prvim posjetiocima naših manifestacija, predstava i sl. To naše druženje se i danas održava iako se malo rjeđe viđamo.
U današnjem vremenu žene su obično zaposlene ili domaćice; dame koje ne žele baš da rade „seoske“ poslove kao što su poslovi obrađivanja zemlje; dobre majke ili samo misle da su dobre majke; brižne supruge ili ipak to nisu…
Jelica je bila puno toga odjednom: zaposlena, uvijek dotjerana žena, brižna majka trima djevojčicama koje su danas udate žene, dobar lider jedne škole, sigurno dobra supruga svome mužu, žena sposobna sve svoje probleme ostaviti kod kuće i vani izaći nasmijana i vedra, ali i žena koja je uvijek imala svoju baštu, žena čija je kuća bila uvijek puna cvijeća, žena čiji je radni dan počinjao u ranim jutarnjim satima a završavao kasno uvečer…žena koja će mi pored moje majke uvijek biti primjer kako treba živjeti. Nemoguće je sjetiti se svega što je ona uspješno obavljala u toku jednog dana, tjedna, mjeseca, godine, života koji i danas ispunjava na dobar način.
Došlo je drugo vrijeme, vrijeme kada se malo rjeđe viđamo, ali to nije promijenilo neke stvari. Ona je još uvijek naša draga RAVNATELJICA JELICA, žena od karaktera, naša susjeda. Rado je se sjećaju svi njeni djelatnici ali i oni koji nisu bili tako vezani s njom. Mnoga djeca njene škole danas nisu djeca, nego oni sada imaju svoju djecu kao i ja. Sretna sam što će moja djeca ići u istu tu školu u koju sam ja išla, ali sam tužna što im ravnateljica neće biti naša Jele…uz dužno poštovanje prema svima koji su sada ili će biti na mjestu ravnatelja OŠ Nova Bila.
E možda vam je sada malo jasnije zbog čega sam se Jelice prve sjetila…sigurna sam da vam je jasnije!
Ilijana Budimir Trupina
