Ono što je nekad bilo nepristojno i zabranjeno, danas je normalno i pristojno. Sjetimo se samo priče o vilici, svakodnevnom predmetu na stolu bez kojeg ne možemo zamisliti ručak. Prvi spomen dolaska vilice u Europu je priča o bizantskoj princezi koja se udala za mletačkog dužda u 11. stoljeću. Sa sobom je donijela komplet vilica i sablaznila “kulturne” Venecijance koji su jeli prstima kako Bog zapovijeda. Ona je drsko odbila jesti rukama. Ostatak Europe držao je vilicu za đavolji alat. Čak je i učena Hildegarda iz Bingena ustala protiv vilice i onih koji ljute Boga upotrebom tog instrumenta. Da je Bog predvidio da njegova djeca jedu vilicom, a ne prstima, ne bi im prste ni dao. Sve do 17. stoljeća vilica je, osim u Italiji, bila nešto uvredljivo, nepristojno i heretičko. Razni priručnici će vas plašiti da je uzeti krivu vilicu toliko neugodno i uvredljivo kao da ste pljunuli na pod. Sredinom 16. stoljeća Henrik III naredio je da se na francuskom dvoru upotrebljava vilica. Bio je to vjerojatno utjecaj njegove majke Katarine Medici. “Kralj koji jede vilicom”, kako su ga zvali, umoren je – nožem. A tada je bilo pristojno izvaditi svoj nož i rezati meso te ga nabosti i prinijeti ustima. Samo je na otmjenim stolovima bilo za goste par noževa kojima su se zajednički služili. A morate priznati da je potrebno dosta povjerenja u susjeda da bi s njim dijelili nož. Godine 1669. Luj XIV zabranjuje ušiljene noževe za stolom kao prevenciju nasilja. Nekada nije bilo pristojno stavljati oglodane kosti natrag u tanjur, ali je bilo pristojno baciti ih na pod. Ono što je kod nas zabranjeno i nepristojno, negdje drugdje u svijetu je pristojno i poželjno. No, nema gore stvari nego kad se za vrijeme objeda proizvode zvukovi, to piše u svim bontonima. Žvakanje, mljackanje, srkanje i škripanje nožem po tanjuru najgori je grijeh. Ali u Japanu je, primjerice, srkanje juhe pristojno i poželjno. Rukama se ne jede (osim voća, sira, itd.), a i dalje više od trećine čovječanstva jede isključivo rukama. Znam da nije narodni običaj, ali priča iz Slavonije duboko me dirnula. Dobro raspoloženi gazda bi na početku ručka teatralno iz čaše prolio malo crnog vina po bijelom stolnjaku da bi se gosti bolje osjećali ako se to i njima slučajno dogodi. Svaka čast gazdi!
