Film je u Lašvanskoj dolini izazvao veliko zanimanje, u velikom crkvenom prostoru, u nedjelju navečer na početku Velikog tjedna, okupilo se oko 1.200 ljudi, bivši ranjenika i bolesnika koji su u crkvi – bolnici liječili i tijelo i dušu, stotine u ratu rođenih u improviziranom rodilištu, liječnike i drugo medicinsko osoblje koji su u ratu činili medicinska čuda. Stigli su za ovaj događaj i brojni sudionici „Bijeloga puta“ iz Hrvatske, iz drugih krajeva BiH, brojni svećenici, časne sestre, aktualni provincijal Bosne Srebrene, fra Jozo Marinčić… Premijeri filma „Bijeli put“ bili su prisutni i brojni dužnosnici svih segmenata života i rada Hrvata u Lašvanskoj dolini ali i iz Kiseljaka, Fojnice, Zenice, Bugojna.., među njima i županijska ministrica Katica Čerkez, predsjednik ŽO HDZ-a BiH, ujedno i županijski ministar zdravstva, Nikola Grubešić, predsjedateljica u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, Lidija Bradara, ministrica obrane BiH, Marina Pendeš.
Pred početak prikazivanja filma ansambl „Lašvanske dive“ otpjevao je pjesmu „Srebrena Bosna“ za koju je riječi napisao pokojni dr. Slobodan Lang a uglazbio Ranko Boban, koja u svih Hrvata s ovoga područja budi posebne emocije. Prije i poslije prikazivanja filma okupljenim su se obratili mjesni župnik, fra Slavko Petrušić i provincijal Bosne Srebrene, fra Jozo Marinčić. To su učinili s puno emocija, organizatori i sudionici Konvoja, Anto Damjanović, tajnik Franjevačke ratne bolnice fra Zoran Livančić, dr. fra Velimir Valjan, jedan od predvodnika Konvoja, poznati hrvatski hodočasnik- pješak i istaknuti humanitarac, Branko Čulo…, te omiljena dobra žena Kata Kesten, prognanica iz travničkog sela Nula koja je utočište našla u neposrednoj blizini crkve-bolnice i cijeli rat, svakodnevno, po 7-8 sati donosila je iz okolnih bunara vodu i dijelila je ranjenicima, osoblju. Kratko se obratio i Zdenko Jurilj koji je, na kraju sa svojom ekipom doživio više minutne ovacije. Zasluženo! Jer film je vrlo uspješno napravljen, ima veliku dokumentarnu i povijesnu vrijednost i gledajući ga može se bar dijelom vidjeti kroz kakav su pakao prolazili i prošli, a sve potocima krvi plaćali, Hrvati Lašvanke doline, ratnici, ranjenici, trudnice, novorođenčad, liječnici i drugo medicinsko osoblje, a i svi sudionici konvoja Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, njih 167. Jedan od njih, dobri Drnišanin, Ante Vlaić, nije se vratio svojoj obitelji u Zagreb, ubili su ga muslimanski vojnici u blizini Gornjeg Vakufa, na povratku Konvoja u Hrvatsku, 22, prosinca 1993. godine. Jednostavno i u najkraćem rečeno – Film treba vidjeti.
