Prolazim ulicama, krajolicima ovim našim, a misli mi opsjedaju oblaci, magla, smog… Nije to ona klimatološka magla, niti oblaci i smog, nego magla koja dolazi od ljudi. Srce mi žalosti takva pomisao. Gdje su se to ljudi izgubili, gdje li su to zalutali i dalje lutaju. I ja za njima! Ma nije to globalna financijska kriza! Nju obično okrivljujemo za sve. Problem leži negdje drugdje. Tražim ga… Prolaze mjeseci, godine. Tražim ga. Jučer je započeo advent. Da. Započeo je negdje drugdje. Kao da nije i nama započeo. Kao da se nas ne tiče. To je razdoblje iščekivanja. A koga mi to čekamo? Hm… Crkva kaže Božić. Dobro, pristajemo na tu konvenciju i mi iščekujemo Božić. Sa maglom i oblacima? Teško! Razmišljam… Ne bi li ovo vrijeme iščekivanja možda trebalo biti vrijeme iščekivanja našeg rađanja. Vedrijeg neba. Pročišćenja. Ozdravljenja, ako hoćete. Potrebno nam je to. Neka prva zapaljena svijeća na našemu vijencu bude kao prvi korak u svijetlost kojoj koračamo. Na tom putu, neka nam je sretno!
