“…kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom…” Jedna točka u univerzumu, jedan oblačić na nebu, jedno slovo u Bibliji, jedno zrno pijeska u moru… to je čovjek. Kako je mali on, kako nevažan i zanemariv, a kako je veliki njegov gubitak…
Tužna vijest da je prestalo kucati tvoje plemenito srce pogodila nas je kao grom iz vedra neba. Odlaziš u 48.godini života od kog si još mnogo očekivao i kom si još mnogo htio dati. Čovjek u tvojim godinama je u najvećem naponu da ostvaruje svoja dostignuća, ali kod tebe je to na žalost prekinuto. Ništa ti nije bilo teško ispuniti, činio si čak i više nego se tražilo od tebe. Sad ostaje praznina iz koje nema izlaza. Pitamo se, zašto nam nije dozvoljeno da ti bar još jednom stisnemo ruku kao posljednji pozdrav, a ne da smo primorani o tebi pisati i čitati riječi kojima je nemoguće obuhvatiti sve ono što se o tebi, tvome radu i tvome životu može reći. Postoje ljudi kojima je glazba bila život i ponekad više od samog života. Teško da itko može shvatiti dubinu te predanosti, osim rijetkih, veoma rijetkih što dotaknu jednom lim zlatne trube. Ivica Grubešić tražio se i otkrivao u majstorstvu čarobnih tonova i glazbi od 1974.g. od samog osnutka limene glazbe Nova Bila. Podario je sebe i svoje dragocjeno vrijeme, tisuće sati svoga vremena darovao je glazbi, kao amater djelovao je bolje i humanije od tisuću profesionalaca, nije mu bilo teško raditi za dobrobit puka i za očuvanje kulture u našoj zajednici. Čvrsto je hodio na putu glazbe, putu na kome nema samoće. Neke se misli i slutnje smrti nikada dobro ne izgovore, osim možda šapatom kad smjenjuju se svjetla i sjene. Ivica Grubešić ostavio nam je tu svoju neizgovorenu riječ da nas ujedini u zajedništvu Limene glazbe, da nas potakne i opomene koliko malo treba do posljednje odsvirane kompozicije. Podario nam je nova dva člana naše i njegove glazbe koje je on najviše volio i na koje je on prenio tu veliku ljubav prema glazbi-svoja dva sina Nikolu i Gabrijela. Ostat će za njim praznine, nikada posve ispunjive, ostat će tragovi i lijepo sjećanje, jer nitko tako duboko kao glazbenici ne nosi svoje uspomene. Mnogima je Ivica bio iskren prijatelj, uvijek potičući da se može bolje, ljepše, snažnije i istrajnije. U tom nikad nije štedio sebe. Otišao je prerano, kao zimsko sunce, ostavio nas ovdje u ovome svijetu da nastavimo voljeti glazbu onako kako ju je on volio i da se sjećamo njegovog dragog lika kad god začujemo čarobne zvukove trube koju je toliko volio. Tješi nas to da nikad ne umiremo dok god žive oni koji nas vole. Neka mu je miran i prostran duh ondje gdje se nikad ne umire. Zauvijek ćeš ostati u srcima svih članova Limene glazbe „Nova Bila.“
