U ciču zore, kada se polako budio dan, kada se usnule oči otvaraju i traže svijetlo zore, mučno je hukao vjetar. Čas bijesan kao bijesan pas trgao je sve pred sobom, čas nježan kao majčin dodir milovao je čela ujecanih ljudi. Ljutio se vjetar na lišće, na granje, ljutio se na oblake, na dan i noć, ljutio se na ljude, jako se ljutio. A onda je utihnuo. Dolinom na sve glase vikala je tišina, sablasna tišina kako ne bi na svom posljednjem počinku omela njega. A on? On je jednostavno spavao. Odmarao je. Konačno se nije morao boriti za dah, jer tamo kuda je on krenuo dah mu nije ni trebao. Prolomili su se oštri zvuci zvona sa zvonika, jeknuli su ljudski glasovi, odletjele su ptice…Umro je Greba. Sve ostalo je šutnja…
