IZ POVIJESTI NOVE BILE Iako u knjigama i dokumentima nisu sačuvani tragovi davnog života na ovim prostorima, znamenja, nađeni predmeti i tragovi, brojni spomenici i arheološka istraživanja kao studije o ovim prostorima govore da se ovdje nije živjelo i ne živi od jučer. Arheološki su nalazi uglavnom pronađeni u okolnim selima Nove Bile ili u njenoj neposrednoj blizini. Najstarije naselje u ovom kraju potječe iz mlađeg kamenog doba. U stručnoj literaturi ušla su kao neolitska naselja. Nebo, Mujevine i Crkvine u dolini rijeke Lašve i Bile. Što se tiče ilirskih naselja još točno nije ispitalo njihovo postojanje, međutim, u blizini Nove Bile postoji lokalno groblje Gradac, što bi trebalo uputiti na trag iz ilirskog doba. Iz rimsog perioda potječu naseobine i groblja, kao i nadgrobni spomenici s natpisima, rimski novci i mnogo predmeta za svakodnevnu uporabu. U Ričicama je pronađen bakreni predmet imperatora Aurelija. Ipak, glavno rimsko naselje u dolini Lašve otkriveno je u selu Mošunj na desnoj obali Lašve. Na tom lokalitetu pronađeni su ostaci itavog jednog grada ili većeg naselja. Tragovi govore da su se tu ujedinile dvije kulture: kasnorimska i ranokršćanska. U tom je mjestu prema mišljenju znanstvenika, moglo biti i sjedište biskupije i rimskog municipija (Bistue nova). Podaci o ranom srednjem vijeku i životu su veoma šturi, a dostupni su jedino povijesni spomenici, nekropolo, zemaljska počivališta ljudi i njihova imena. Ime Lašve kao župe prvi put se spominje u 13. stoljeću. U povelji ugarskog kralja Bele IV. godine 1244. spominju se posjedi u upi «Lašva.» Godine 1380. velikaša Hrvoje Vukića postaje veiki vojvoda i na dar od kralja Stjepana Tvrtka I. dobija tri sela u upi Lašvi: Trebeuša, Lupnicu i Bilu, što se može zaključiti da je naselje Bila i tad postojalo. Prodorom Turaka u ove krajeve i učvršćivanjem turske vlasti život stanovnika ovih krajeva postaje podložan strasti primitivnih pobjednika. Nastaju promjene u političkom i običnom životu. Dolazi do pomicanja stanovništva, a neka naselja stječu i prve stanovnike islamske vjeroispovijesti. Tako je upravna vlast turske države 1528. godine dala izvršiti popis stanovništva u ovom kaju. U crkevon župi Lašva koja je obuhvaćala sela Bila, Bučići, Čehova, Čukle, Dub, Gladnik, Guča Gora, Jezerci, Miletići, Mošunj, Orahovo, Preočica, Ričice, Selce, Skomorje, Suhi Dol, Višnjevo, Zabilje i Zaselje; a živjelo je skoro 2.000 žitelja koji su u svojim kućama i u sebi održavali svijet o krščanskom biću. U to vrijeme dolazi do približavanja muslimanskog i krščanskog stanovništva na ovom prostoru. Selo Gadnik spominje se kao najmanje selo u travničkom kraju s 5 kuća. Naselje Bila dobilo je ime po rijeci Bila-čista, bijela od krečnjaka. Danas postoje dvije Bile ( Stara i Nova Bila). Nova Bila je novije naselje čiji razvoj oživljava tek poslije II svjetskog rata. Geografski položaj Nove Bile govori da je ona smještena u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na magistralnom putu Sarajevo-Lašva-Travnik-Jajce. Ovo naselje u prošlosti, kao i danas ima tranzitni karkter između Panonske nizine s jedne i Jadranskog mora s druge strane. U vrijeme turske okupacije većina putova –karavana vodili su preko ovih prostora. Koncem 19. stoljeća kroz Novu Bilu prolazi uskotračna pruga Lašva-Travnik-Jajce (1893) koja donosi velike promjene ovom kraju. Dolazi do bržeg razvoja gospodarstva, naseljenosti i cjelokupnog razvoja. Do tad su se žitelji ovog kraja uglavnom bavili poljoprivredom, stočarstvom i voćarstvom. U to vrijeme poznata djelatnost ovog kraja jest proizvodnja gašenog kreča u mjestima Gladnik i Bučići. Dolaskom Austro-ugarske vlasti formiraju se male zanatske radionice i pilane u susjednim mjestima (Šibicara u Docu 1908, Ugar u Turbetu 1913, Ciglana 1904.) i u ovim radionicama radi veliki broj radnika sa šireg područja Nove Bile. U periodu između dva svjetska rata žitelji Nove Bile, osim ranije navedenih zanimanja, uglavnom rade na Budimirovića pilana koja je smještena na Putičevu (1935) i Hrvatskoj seljačkoj zadruzi u Biloj (1910) koja razvija poljoprivredu. Nova Bila oživljava poslije II svjetskog rata razvojem drvene industrije i izgradnjom šumskog poduzeća «Sebešić» (1947). Prilikom izgradnje ove pilane žitelji Nove Bile i drugih sela pokazuju veliku spremnost da se pomogne u izgradnji. Izgradnja samog mjesta povezana je upravo s izgradnjom poduzeća koje postaje jedan od najvećih industrijskih kapaciteta u travničkoj opčini. Ipak, višak sredstava koja su ostvarena u ovom poduzeću tijekom poslijeratnog perioda nije adekvatno vraćen u razvoj Nove Bile. Znatnija ulaganja u razvoj infrastrukture Nove Bile evidentna su nakon 1975. godine (vodovod za Novu Bilu, uređenje putova, struja, proširenje školske zgrade, stambena zgrada, objekti za šport i kulturu). Žitelji Nove Bile su Hrvati, katoličke vjeroispovijesti, poznati po svojoj tradiciji, običajima i kulturi. Poseban doprinos Hrvati ovog kraja pokazali su tijekom Domovinskog rata, kada su iskazali veliku hrabrost i odlučnost u obrani svojih domova gdje žele ostati i opstati.
