Bojim se da niti jedna riječ nije toliko jaka da bi mogla reći nešto o jednoj velikoj osobi. No, bez obzira na to, pokušat ću vam ispričati priču koja je samo prividno tužna priča, vjerujte mi samo prividno tužna. Ona je zapravo toliko radosna, gotovo kao i rađanje novoga života. Točno prije šesnaest godina kosmos je nakratko stao, Sunce se pomračilo, vjetar utihnuo, Zemlja je bolno uzdahnula, a jedna djevojčica krenula je dalje. I pokrenuo se kosmos, granulo je Sunce, vjetar joj je u leđa puhnuo, a Zemlja ju je svojim pupoljkom nazvala. Djevojčica nije dozvolila da tama koja je pomračila ljudske umove pomrači njezino čisto dječje srce, nije dala tuzi da zaustavi njezino djetinjstvo i živahnu mladost koja ju nestrpljivo čekala. Ona je hrabro, kao stoljetni mudrac, krenula dalje u život nasmijana i radosna. Postala je heroj. Istinski heroj, a bila je tek dijete. Ono dijete koje je pameti moglo naučiti velike umove i učene ljude koji na čas htjedoše kosmos zaustaviti igrajući se opasnim igračkama. Hvala ti, šaptala je šuma, hvala ti, žuborile su vode, hvala ti što postojiš plesao je vjetar. Hvala ti, malena Marija, zvonila je Dolina, što si koračala upravo po ovome tlu. Tvojim stopalima ono je sada posvećeno i prkosi povijesti koja ga obilježi. Hvala ti što si ostala naš heroj, a narod voli svoje heroje i nikad ih ne zaboravlja. Dobro došla kući, Marija.
