Povodom Dana neovisnosti BiH 28.2.2017., s početkom u 19h u Centru za kulturu općine Travnik, održana je Svečana akademija. Uz mnogobrojne učesnike programa učešće u istom uzeo je i Hrvatski kulturni centar Nova Bila. Uz minijaturu „San o jedinstvu Bosne“ HKC su predstavili volonter HKC-a Matej Baškarad, akademski glumac i program managerica HKC-a Anela Križanac, u ovome slučaju autorica teksta i glumica. Kao i svaki put do sada, na sličnim programima, djelatnici HKC-a izazvali su veliku pozornost i naklonost publike. Bila je to prilika da i mi sami, kao kulturni djelatnici, najdirektnije izrazimo svoje mišljenje o stanju zemlje u kojoj živimo. U nastavku Vam donosimo tekst spomenute scenske minijature.
SAN O JEDINSTVU BOSNE
MATEJ: (Dok pokazuje „spise“ koji predstavljaju obilježja zemalja: Turske, Srbije, Hrvatske, Njemačke, Amerike.) Potrebno je da povedete brigu o svojim prirodnim bogatstvima, o energetskim izvorima, rijekama, jezerima. Trebate se pobrinuti, također, o sigurnosti vaših putova. Ono što je jako važno, evo tu smo vam zapisali, koji su to ustvari vaši običaji, kako se oni žive, kakva je vaša baština i vaša cjelokupna povijest. Evo ovdje piše šta se dogodilo i kako se dogodilo. I toga se, molim vas, držite. Tu imate i naše prijedloge i kao ćete nazvati vaše gradove, dokle su vaše granice i, uopće, tu vam piše tko ste vi ustvari. Tko je vaš Bog, tko su vaše svetinje i kako im se pravilno obraćati… Tu imate sve reference. Nije vam dozvoljena nikakva vrsta samostalnog odlučivanja. Da se vi ne brinete previše, mi ćemo odlučivati o vama i vašoj sudbini. Samo ispoštujte to i s vama i oko vas će biti sve u najboljem redu.
ANELA: Šutjela bih kao kamen ali kamen jadna nisam. Ja sam Bosna i Hercegovina. Već i samo ime – Bosna i Hercegovina – kao da u sebi sadrži jedinstvo u različitosti: ja i jesam i nisam jedinstvena zemlja. A ove, što jedinstvo moje čupaju na sve strane govore mi:
“Vi ste uvijek bili roblje, A povijest vaša nalik je na groblje Na kome niti pravog spomena nema; Ponegdje ploča, bez imena, nijema; I korov svuda! Uza sve su pute Otaca vaših kosti razasute! U rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju: Pognojili su kao đubre zemlju I nestade ih pustih… bez pomena! Svu prošlost vašu zastrla je sjena, I ovio je mrak!”
Da, to nam kažu, A sve u meni na to kliče: Lažu! lako nema raka, spomenika, Zidina, ploča, pergamena, slika, Ja ipak znam što bje i kako bje. Ne razasute na sve četir strane Već u mom tijelu leže ukopane Otaca mojih put i kosti sve! Propao nije ni duh im ni lik: Pognojili su tlo iz koga nikoh, Njivu što gradim, putove što svikoh: Njih mrtvih ja sam živi spomenik!
Pustite me da o svojim bregovima i vodama, o šumama i rakama sama brigu vodim. Ne pitam ni ja vas za vaše. Ostavite i vi ono što je moje. Za svagda. Pustite me da sama i neovisna rastem i trajem. Dokle god je ovdje moga naroda i njegova plemenita duha.
MATEJ: Ali ukoliko ne budete poštivali ono što samo vam…
ANELA: Pustite me…pustite. Ja sam slobodna i neovisna. (Rukuju se.) Ugodan vam boravak kod nas i sretan povratak vašoj domovini.
