Donosimo Vam ulomke nekih tekstova i proporučujemo se za slijedeći put.
Meša Selimovic, Derviš i smrt
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.
Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.
Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga.
A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz.
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe?
Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti?
Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Đemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno.
A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!
Branko Ćopić, Bosna
Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.
Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.
A vjeverice – uz trku mnogu – repova trista, hiljadu nogu!-
Ivo Andrić, o Bosni
“Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima.”
Ulomak iz monodrame „ On meni, nema Bosne“, Josipa Pejakovića
„Kako bolan nema Bosne a Neretva huči? Kako bolan nema Bosne a Miljacka teče? Kako bolan nema Bosne a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj – ide. Ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lašva, ide Željeznica. Svi oni i one IDU, a ti ‘dje ćeš? Nemaš kud! Ide, bolan i Vrbas, u njega utiče Ugar. Tu riba ima. Tu si ti treb’o ribe fatat, a ne moju kuću rušit’. Ti si treb’o otić’ na onu Unu, zasjest’ s komšijama i zapjevat’ – ah, meraka u večeri rane – a ne se fatat’ granata i djecu po gradovima ubijat’.
Da imaš imalo duše k’o što je nemaš ti bi znao, dok god te rijeke teku Bosne ima, a tebe, tebe nema ni u onoj šubi na mom plafonu ‘dje se džahkad hajvani zavlače. Jer u moju šubu i kad se hajvani zavlače postaju domaće životinje, a ti ni to ne moreš, znaš. Joj, kad te ‘nako jal za mali, jal za vel’ki nožni prst svežem kanafom pa te pustim niz Vrbas… joj, kako ću te popiti pivo moja i zapjevat’ k’o što ti nikad niko zapjev’o nije: Joj, kad onako bosonog krenem u šeher, a sve me probada po tabanima, popnem se na Šehitluke i kažem: ama nije bolan samo tvoja i moja je, nije bolan samo vaša i naša je. I biće je ako bogda.“
