Ne mogu se oteti dojmu koji me obuzima zadnjih nekoliko dana. Gledam djecu koja dolaze u naš kulturni centar, slušam njihove šale, slatke smijurije, pozdrave s kojima nam se obraćaju, zadaću koju pišu u našem gledalištu prije škole. Odlazim kući, susrećem djecu kako se vraćaju iz škole, sa treninga, igrališta. Utonem u san i sanjam vlastitu djecu kako u igri odrastaju, tu pred mojim očima. Dolazim na posao i onda mi se opet pogled spusti na našu malenu dječicu u gledalištu HKC-a. Onda se zamislim i vratim nekih petnaestak godina u natrag (Bože zar već toliko) i vidim sebe kako sjedim u tom istom gledalištu i radim isto što i ova dječica, tajno se smijuljeći nekoj samo našoj šali. Voljeli smo se smijuljiti baš na tim (tada) pohabanim stolicama i urezali smo u njih neke svoje nikad zaboravljene priče, ljubavi. Ovaj centar nesumnjivo plete sudbine djeci dok ona bezbrižna sjede u gledalištu našeg centra i slatko se smijulje. A.K.
